Obilježavanje Međunarodnog dana bijelog štapa u Požegi

U povodu obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa Udruga slijepih Grada Požege i Požeško – slavonske županije u suradnji s Hrvatskim Savezom Slijepih organizirala je u utorak  12. listopada 2021.g. Javni panel pod nazivom „Uloga obitelji u socijalnom uključivanju osoba s oštećenjem vida te dostupnost i važnost socijalnih usluga u zajednici”.

Javni panel je osim osobama s oštećenjem vida i njihovim obiteljima bio namijenjen i svim zainteresiranim sudionicima odnosno široj javnosti.   Predsjednik Udruge Josip Banović nakon uvodnog pozdrava osvrnuo se na povijest obilježavanja Međunarodnog dana bijelog štapa te iznio kako je isti proglasio predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Lyndon B. Johnson. Hrvatska, u kojoj danas živi oko 6 tisuća slijepih osoba, obilježavanju se pridružila 1996. godine. Nadalje iznosi kako su ovakva događanja od velike važnosti jer na taj način govorimo o integraciji slijepih i njihovih obitelji te dostupnosti i važnosti socijalnih usluga u zajednici.

Potom su riječ preuzele predstavnice Saveza, direktorica Andreja Veljača te socijalna radnica Lovorka Horvačić od kojih su sudionici panela dobili  priliku čuti nešto o uzrocima i manifestacijama oštećenja vida, aspektima svakodnevice osoba i njihovih bližnjih, ulozi obitelji u procesu rehabilitacije te pravima i povlasticama koje osobe mogu ostvariti na osnovu oštećenja. Ponajviše  se govorilo o ulozi obitelji u procesu socijalnog uključivanja osoba s oštećenjem vida te socijalnim uslugama koje su važne za kvalitetan život osoba s ovim invaliditetom. Glavni ciljevi su smanjenje socijalne isključenosti osoba s oštećenjem vida putem pružanja socijalnih usluga, jačanje kompetencija stručnjaka koji se u svome radu susreću sa osobama oštećenog vida i osnaživanja obitelji kako bi pružale što bolju podršku svojim najmilijima. Neki od najvećih izazova s kojim se susreću slijepe osobe, svakako su svakodnevno funkcioniranje, nerazumijevanje javnosti o njihovim potrebama, razne predrasude i to je nešto na čemu cijela zajednica mora poraditi. Tu je i pomanjkanje socijalnih usluga koje se najčešće pružaju putem raznih projekata, jer je zaista mali broj usluga koje slijepe osobe dobivaju kroz postojeći sustav. To znači da onog trenutka kada projekt završi, usluga istog trena prestaje biti dostupna, što za slijepe osobe znači jednu vrstu nesigurnosti. Usluge koje su najvažnije su videći pratitelj i geronto domaćice. Pristupačnost građevinama i ustanovama u jednoj mjeri predstavlja problem, jer ukoliko i postoji linija vodilja, pitanje je može li se osoba u tom prostoru samostalno kretati.

Kao zaključak se ističe kako je  gubitak vida preplavljujuće iskustvo koje mijenja život pojedinca i njemu bliskih osoba, obitelji i prijatelja. Problemi s kojima se susreću tek oslijepjele osobe mogu im se činiti nepremostivima, a osobe iz neposredne okoline mogu doživjeti slične reakcije. lako proces rehabilitacije i prihvaćanja oštećenja vodi ka većoj kvaliteti života cijele obitelji, slijepe osobe i njihovi bližnji i dalje se svakodnevno susreću s mnogim izazovima i predrasudama.